Cankarica
škola sa srcem
ŠKOLA SA SRCEM
ZA SVAKOG UČENIKA
Biti edukacijski rehabilitator znači njegovati empatiju i humanost, biti pun entuzijazma te pronalaziti zadovoljstvo i u najmanjim pomacima nabolje. Ono što mene čini sretnom zagrljaj je kojim me najmlađi učenici često nagrade dok prolazim hodnikom ili navratim u njihovu učionicu, a oni malo stariji učenici naklonost iskazuju osmijehom ili srdačnim pozdravom. Raduje me povjerenje i zadovoljstvo roditelja, ali i veselje učitelja kad vide napredak svojih posebnih učenika pa i dalje svim srcem vjerujem da ćemo jednoga dana uspjeti dostići onu istinsku inkluziju kojoj stremimo jer želimo bolji i sretniji svijet za sebe i svoju djecu.
U našoj je domovini 80-tih godina prošloga stoljeća započeo proces integracije učenika s teškoćama u razvoju u redovni odgojno-obrazovni sustav. Iako je takav oblik uključivanja imao brojne nedostatke, bio je prvi korak prema onomu što danas nazivamo inkluzijom. Pojam inkluzija podrazumijeva uklanjanje predrasuda prema teškoćama u cijelome društvu, a bitnu ulogu u tome procesu imaju upravo edukacijski rehabilitatori (nekoć smo ih nazivali defektolozima), bili oni djelatnici sektora obrazovanja, zdravstva ili socijalne skrbi.
Edukacijski rehabilitator zagovara i promiče prava djece s teškoćama i njihovih roditelja, kako u ustanovi u kojoj djeluje, tako i u lokalnoj, ali i široj društvenoj zajednici. Sve je više različitih uzroka i vrsta teškoća i oštećenja koje današnji učenici imaju, a sve je izraženija i potreba za diferenciranom nastavom koja će pokušati zadovoljiti individualne potrebe svakoga djeteta, stoga edukacijski rehabilitator treba istodobno pružati podršku učenicima s teškoćama, njihovim učiteljima, vršnjacima i roditeljima.
Da bi se utvrdio primjereni oblik školovanja koji će optimalno zadovoljiti potrebe učenika s teškoćama, rehabilitator treba ostvariti suradnju s učenikovim roditeljima, upoznati ih s psihofizičkim stanjem i potrebama djeteta, a zatim uputiti učenika na stručnu timsku obradu u mjerodavnu zdravstvenu instituciju. Edukacijski rehabilitator surađuje s članovima školskoga povjerenstva te zajedno formiraju prijedlog primjerenoga programa školovanja za učenika s teškoćama.
Neposredan rehabilitacijski rad jedan je od najvažnijih poslova edukacijskoga rehabilitatora, a ostvaruje se u vidu individualnog, rada u paru ili u skupini s ciljem ublažavanja i uklanjanja teškoća u učenju, ponašanju i socijalizaciji. Edukacijski rehabilitator neposredni pedagoški rad ostvaruje i s učenikovim vršnjacima nastojeći ih senzibilizirati za potrebe djece i osoba s teškoćama. Kontinuiranu suradnju ostvaruje i s učiteljima, pružajući im pomoć i podršku u rješavanju svakodnevnih odgojno-obrazovnih problema. Roditelje savjetuje i osnažuje za primjeren rad s djetetom kod kuće te ih podučava o važnosti ostvarivanja odgojno-obrazovne inkluzije. Bitna je i redovita suradnja školskoga edukacijskog rehabilitatora s brojnim institucijama i organizacijama gdje učenici ostvaruju dodatne rehabilitacijske tretmane radi osiguravanja maksimalne podrške i izvan škole.
Edukacijski rehabilitator sudjeluje i u utvrđivanju spremnosti školskih obveznika za polazak u prvi razred jer se tako detektiraju rizici za razvoj teškoće koji se, pravodobnom rehabilitacijskom intervencijom, mogu znatno umanjiti ili makar ublažiti.
Mnoštvo je još poslova koje edukacijski rehabilitator obavlja u školi, uvijek imajući u vidu našu misiju, a ona je „škola sa srcem“ za svakoga učenika. Uklanjanje predrasuda naspram djece s teškoćama upravo je jedan od najvažnijih načina kako se ta misija ostvaruje.
Iva Livić Kozina, edukacijski rehabilitator